GODISNICA PADA AMBASADE
Na danasnji dan prije 40 godina iranski studenti su zaposeli americku ambasadu u Iranu, uzevsi 52 Amerikanca kao taoce. Talacka kriza je trajala 444 dana, a njene posljedice osjecaju se i danas.
Kako pise Dojce vele (Deutsche Welle – DW), raspolozenje u Teheranu ujutro 4. novembra 1979. bilo je napeto. Nije bilo proslo ni tri dana kako je voda revolucije ajatolah Ruhola Homeini svoje sljedbenike pozvao na akciju koja je cijelom svijetu trebalo jos jednom da pokaze da je Iran poslije uspjesne revolucije napokon postao Islamska Republika i da je persijski sah zauvijek svrgnut sa vlasti.
“Smrt Americi”, skandiarale su stotine studenata ispred americke ambasade. Kasno prepodne, nekoliko desetina njih su presli ogradu i nasilno usli u zgradu. Zarobili su 66 americkih gradana, od kojih su 52 zadrzali kao taoce – na uzas cijelog zapadnog svijeta.
Bliski saradnik Homeinija i kasnije drzavni sekretar Sadek Tabatabai rekao je da je u njihovim ocima diplomatska misija Vasingtona u Iranu bila steciste spijunaze.
“Da je americka ambasada u Teheranu zaista bila diplomatski centar i da su njene aktivnosti bile cisto prikupljanje informacija ili u okviru uobicajenog rada obavjestajnih sluzbi, onda bi se moglo govoriti i drugacije. Ali posto je dokazano da su ti ljudi u americkoj ambasadi poslije revolucije bili umijesani u mnoge nemire u zemlji, i cak ih planirali, onda se s pravom moze zakljuciti da to nije bio istinski centar diplomatije, nego centar spijunaze”, rekao je.
Zaposjedanje americke ambasade u Teheranu bilo je medunarodni skandal. Jer ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se desilo da zemlja domacin napadne diplomatsku misiju neke zemlje i ljude u njoj izlozi agresiji.
Vladari u Iranu su ocigledno htjeli da svjetskoj javnosti nedvosmisleno pokazu da se u njihovoj zemlji s pobjedom islamske revolucije 11. februara 1979. dogodilo vise od uobicajene promjene vlasti. U njihovim ocima je pocelo novo doba. Po prvi put u istoriji uspostavljena je islamska republika pod vodstvom siitskog svestenstva, za koju se na referendumu 1. aprila izjasnilo vise od 90 odsto stanovnistva.
Homeini nije ni podrzao niti osudio akciju. Znao je da svakim danom talacke krize njegov autoritet raste, a time i pritisak na Vasington.
Posto su pregovori bili neuspjesni, americki predsjednik Dzimi Karter vidio je samo jedan izlaz. I tako je 24. aprila 1980. pokrenuo vojnu operaciju – sa pogubnim posljedicama, kako je sam morao da prizna.
“Nakon sto se, po mom naredenju, tim za oslobadenje talaca povukao, dva helikoptera sudarila su se na tlu poslije tocenja goriva u iranskoj pustinji. Nije bilo borbe, ali je poginulo osam clanova posade. Ali, necemo odustati”, rekao je.
Propala operacija spasavanja dovela je do pada Karterove popularnosti i u novembru 1980. je za novog predsjednika SAD izabran Ronald Regan.
Ali, bas kada je Regan preuzimao funkciju, Karter je jos jednom bio u centru paznje: tog 20. januara 1981. bivsi predsjednik SAD u Frankfurtu na Majni je docekao svoje sunarodnike – koji su pusteni na slobodu poslije tacno 444 dana.
“Zelim jasno da kazem da ce iranska vlada – svi odgovorni – za sva vremena biti prokleti zbog onoga sto su ucinili nasim sunarodnicima”, rekao je bivsi predsjednik.
Zaposedanje ambasade SAD 4. novembra 1979. ucinilo je da Vasington i Teheran, koji su blisko saradivali decenijama, postanu zestoki neprijatelji. Pritom, ta akcija nije bila planirana.
Trideset godina kasnije Abas Abdi, jedan od glavnih u toj akciji za nemacki radio je rekao da je zaposijedanje ambasade bilo spontana inicijativa.
“Nije bila planirana duza akcija. Razmisljali smo o kratkom protestu. Da je bilo tako, sve bi bilo zaboravljeno nakon nekog vremena. Jedan od razloga zbog kojeg je to trajalo toliko dugo je bila velika podrska akciji. To znaci da su u osnovi i potencijalno bile moguce slicne akcije. Zato ne mogu reci sta bi se dogodilo da to nijesmo uradili. Nesto bi se sigurno dogodilo, u nekom drugom obliku. Ali studenti definitivno nijesu imali namjeru da ostanu duze od pet dana i mislili su da napuste ambasadu nakon pet dana”, naveo je.